Čudo koje se nije dogodilo

Povijest antimirakulskog mirakula hrvatskoga Pirandella, Ranka Marinkovića, svevremene Glorije, pomalo začudne, povijest je ne baš dobrih, u najmanju ruku predstava koje razočaravaju.

Od Carićeve Glorije, odigrane 1978. u tadašnjem Teatrinu, zamjeni za spaljeni HNK u obnavljanju, koju je sasjekao legendarni Anatolij Kudrjavcev Tolja, čudeći se izboru najboljega dramskog teksta koji su trebali igrati nedovoljno iskusni glumci, poput Zdravke Krstulović i Josipa Gende (da nam ih je danas, pa i tako neiskusnih i mladih), pa do Parova uprizorenja na Dubrovačkim ljetnim igrama, s Mirom Furlan i Radkom Poličem, koje su tadašnji kritičari Mani Gotovac i Dalibor Foretić ocijenili raspadnutom i nedovoljno provokativnom predstavom, čini se kao da se od Glorije, za koju se svi lako možemo složiti da je jedan od najživljih i najsubverzivnijih domaćih dramskih tekstova, u uprizorenjima očekivalo više.

Katarina Romac impresivna je u ulozi Glorije  / Izvor Splitsko ljeto / Matko Biljak

Kao i svi klasici, Glorija se u različitim vremenima može i mora čitati u različitim ključevima, a krenuti se može od osnovnog pitanja – postoji li Glorija? Je li ona samo kreacija umornog intelekta, kako Marinković naziva Pirandella, kojem se divi i kojeg poštuje; postoji li uopće kao zasebno biće ili poput svih nas živi samo onako kako je drugi vide. Ima li uopće život, kada se taj život samo rasipa u uloge, u maske?

Drugo je pitanje na što ili na koga staviti fokus – na Gloriju, pri čemu se ova drama može čitati u feminističkom ključu, ili možda na svećenički trojac, kao što je to učinio Božidar Violić u Gavelli 1970. Može se naglasak staviti i na ljubavnu priču i u središte staviti erotski moment između Glorije i don Jere, a može se odabrati i vjera kao glavna tema, vjera koja postvaruje čovjeka i bez koje nema ničega…

Pregršt je motiva i tema koje nosi Glorija, a jedino što se ne bi smjelo jest da se sedamdeset godina nakon nastanka ove kompleksne hrvatske i svjetske drame ona igra onako kako je napisana, od riječi do riječi, plošno, prazno, banalno i na momente vulgarno.

A upravo se to dogodilo s jedinom i glavnom premijerom ovogodišnjega Splitskog ljeta, festivala kojemu bi očito trebalo preispitati značenje i svrhu, Glorijom, izvedenom na Sustipanu u režiji Dražena Ferenčine.

Najave Glorije na Splitskom ljetu i Sustipanu među kazališnim su znalcima budile, kako se poslije pokazalo, opravdani oprez. Jer nakon Parove, dubrovačke Glorije, kojoj otvoreni prostor nije godio, ni na Sustipanu usred ljeta, nisu kliknuli Marinkovićeve filozofske replike i avioni, helikopteri, sirene, brodovi s cajkama…

Jednostavno trebalo je promisliti, pogotovo kada se ima na umu ovako velik ulog kao što je jedina dramska premijera na nekoć uglednu festivalu. Otvorenome prostoru koji prije svega donosi velike probleme sa čujnosti ne može dobro činiti režija koju nisam primijetila. Glorija Dražena Ferenčine i dramaturginje Petre Mrduljaš bila je puko prenošenje na scenu svake riječi koju je Marinković napisao davne 1955. Ništa što bi upućivalo na to da se ova Glorija izvodi 2021. nije se moglo vidjeti početkom kolovoza na starome splitskom groblju na Sustipanu.

U tom ključu čini se da su glumci također bili prepušteni samima sebi, pa bih kao individualni rad pohvalila Filipa Radoša u ulozi Biskupa i Katarinu Romac kao Gloriju.

Šteta Glorije..., a moglo je biti provokativno i subverzivno.